Svakog dana putem „kontakt linka“ dobijam po desetak poruka. Ima tu svega, pitanja, prijedloga, kritika, molba za savjete, želje za učlanjenje u Hrvatske laburiste .....
Narvano da svima koji to traže i odgovaram.
Ali postoji jedan problem zbog kojeg dio njih ostaje bez odgovora.
A problem se zove netočna ili nepotpuna e-mail adresa pošiljatelja.

U kojoj to demokratskoj državi u Europi specijalci hapse i maricama odvoze u pritvor aktiviste, članove udruga civilnoga društva, gradske vijećnike, odvjetnike i novinare zbog mirnoga prosvjeda?
U Hrvatskoj, koja je akcijom hapšenja šezdesetak osoba, policijskom represijom i otvorenim stavljanjem ne na stranu prava, pravednosti i građana već na stranu privatnoga interesa te kapitala, potvrdila da je daleko od uljuđene, demokratske i pravne države.
Hrvatski laburisti - Stranka rada oštro protestiraju protiv policijske torture te protiv sada već uobičajene prakse hrvatske policije da i prije završenih sudskih sporova u Varšavskoj tobože štiti interes malog ali moćnog udruženog kapitalističko-političkog lobija a hapsi ugledne građane.

Fonogram moje rasprave u Hrvatskom saboru 13. srpnja 2010. o izvješću Programskog vijeća i poslovanju HRT-a.
Treći put zaredom kada raspravljamo o izvješću i Programskog vijeća i poslovanju Hrvatske radiotelevizije postavljam sljedeće pitanje: zašto nije problem Hrvatski radio? Zašto Hrvatski radio nije problem ni po programu, ni informativnom programu, ni odnosima koji tamo vladaju, zašto uvijek u tim izvještajima je konstatirano da radio radi jako dobro? Zašto se u ovim raspravama u Parlamentu nitko ne ljuti na informativni program Hrvatskog radija, a dio je iste kuće? Trebao bi imati istog ravnatelja, isto Programsko vijeće. Očito da u dijelu kuće ljudi znaju svoj posao. Onda to treba pohvaliti, kad nitko to već dosad nije rekao onda ja moram taj izdvojiti i reći da u sklopu Hrvatske radiotelevizije ima dio koji je zdrav, a to je Hrvatski radio. To sramežljivo pišete, o tome vi uopće i ne govorite i o tome se puno ne piše. Šteta. Šteta takvog ponašanja što u Hrvatskoj ne pohvaljujemo ono što je dobro. Dobro je da govorimo i o onome što nije dobro, ali prešutjeti nešto dobro je jednako loše kao i hvalit ono što nije dobro.

Srijeda, 7.srpnja 2010. Luda srijeda!
Koliko se toga ludog može dogoditi samo u jednom danu.
Najprije u „Večernjaku“ vidjeh svoju fotku i napomenu da na posao dođoh tek u 9 sati i 26 minuta. Uslikalo me. Ispred zgrade Sabora na Markovom trgu. I kako sada vama i čitateljima objasniti da sam na posao došao u 7 i 55 ? I da moj ured nije na Markovom trgu nego u Demetrovoj na broju 15? A tamo nije bilo fotoreportera „Večernjaka“! Jer im nitko nije rekao da i u Demetrovoj na broju 15 ima zgrada Sabora. S uredima zastupnika. No dobro, loš dojam s fotke i vremena dolaska donekle je popravio tekst. Naravno da sam svoju ljutnju sasuo na Anitu Malenicu, ni krivu ni dužnu. Ali, ona mi je bila jedina dostupna.

Šeks kaže: prikupljanje potpisa za referendum započelo je prije ustavnih promjena pa će se referendum održati po "starom" ustavu (izlazna kvota 50%+1).

Ja pitam: pregovori o ulasku RH u EU započeli su prije ustavnih promjena. Hoće li se i EU referendum održati po "starom" ustavu ( ZA ulazak potrebno 50%+1 od upisanih birača)?

Aktualno prikupljanje potpisa građana Hrvatske sa zahtjevom za raspisivanje referenduma potaknuto od strane sindikalnih središnica a izazvano prijedlogom izmjena Zakona o radu, ovih dana na različite internet portale ali danas i u tiskane mediji donosi prikaz procedrure prema kojoj bi traženi referendum biti raspisan.

Zbog nevjerojatnog broja netočnosti, površnosti i krivih informacija ali ponukan i pozivima brojnih novinara čija su me pitanja naprosto zbunjivala i dovela do zaključka da svi pišu o tome SAMO temeljem čitanja zakona a ne i DVIJU odluka Ustavnog suda RH , odlučio sam u ovom postu na najjednostavniji način objasniti daljnu proceduru .
Za razumijevanje procedure treba korisiti članka 86. Ustava i Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog izjašnjavanja kao i odluke Ustavnog suda RH iz travnja 2006. i svibnja 2007.

U srijedu, 16.lipnja 2010. glasovali smo o promjenama Ustava Republike Hrvatske.
Jas am glasovao PROTIV i smatram svojom obavezom javnosti objasniti zašto.

O ustavnim promjenama raspravljali smo na Nacionalnom vijeću i zaključili da je bitna promjena članka 86. Promjenama toga članka briše se odredba o pravovaljanosti referendum u odnosu na broj birača koji izađu na referendum.
Nacionalno vijeće ocjenilo je da je potrebno smanjiti broj potpisa građana za zahtjevanje referendum. U raspravi o Nacrtu promjena podnio sam amandman da se tih 10 % smanji na 2%. Mnogi, pa čak i oporbeni lideri smatrali su da je taj postotak prenizak. U konačnoj raspravi podnio sam amandman da se 10% smanji na 5% ali i ugradi “osigurač” da se o pitanju o kojemu se traži referendum ne može odlučivati tako dugo dok traje prikupljanje potpisa ili dok se ne održi referendum ako je prikupljeno dovoljno potpisa.
Ovo je doista važno jer se prema sada usvojenim promjenama Ustava a i prema Zakonu o referendumu može (opet) dogoditi da Sabor odluči o pitanju za koje traje akcija prikupljanja potpisa i prije isteka roka od 15 dana koji je propisan zakonom.
Zbog toga smatram da je ustavno pravo građana na zhtjevanje referendum neostvarivo I zbog toga sam podnio amndman . Na Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav taj je moj amandman jednoglasno odbijen što znači dag a nisu podržali ni ostali oporbeni zastupnici. Naravno da je odbijen i na plenarnoj sjednici.

Zar vas nimalo ne zanima glasovanje za obranu radničkih prava?!

Ima li veće potvrde o demokraciji društva ili države od neposrednog odlučivanja građana? Nema. Iako su ti demokratski standardi postavljeni još u antičkim vremenima, Hrvatska sve vrijeme formalne samostalnosti svojim građanima nije dopustila niti jednu takvu odluku. Nakon što birači izaberu stranke (jer je u partitokratskom sustavu nemoguće birati osobe) koje će ih predstavljati u parlamentu, prestaje izravni utjecaj građana na odluke vlasti.
A nju pak biraju svi građani Hrvatske. Tko su oni? Ne svi koji žive u Hrvatskoj i plaćaju porez već svi oni koji imaju Hrvatsko državljanstvo, odnosno, hrvatsku putovnicu. Svi oni – pa makar i ne osjećali posljedice svojega izbora na vlastitim leđima – žele odlučivati.
O hrvatskome predsjeniku države odlučujete i vi, poštovana dijasporo, odnosno ekonomska i politička emigracijo, poštovano iseljeništvo.
Vi možete odlučivati, zapravo, najgrlatiji – što ne znači i najveći – dio iseljeništva traži da odlučuje i o tome tko će izglasavati zakone te tko će, zapravo, voditi državu. Svaki pokušaj smanjivanja utjecaja iseljeništva na ishod predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, od pojedinih se predstavnika smatra izdajom – dijaspore.
Pa i one koja to nije. Jer, ruku na srce, ne mogu bosanskohercegovački Hrvati biti istovremeno i konstitutivni narod u BiH i iseljenici Republike Hrvatske. Ali, o tome, poštovana dijasporo, poštovano iseljeništvo – ma gde bilo – nekom drugom prilikom.
Ovaj put vas mi, Hrvatski laburisti – Stranka rada, ovim otvorenim pismom otvoreno pitamo zbog čega se sada kada su u pitanju radnička prava, sada kada u našoj i nimalo manje vašoj (za neke, ipak, drugoj) domovini sindikati uz skromnu, ali praktičnu pomoć Laburista, vode pravi rat za očuvanje makar i krnjeg dostojanstva svih koji u Hrvatskoj (sve teže) žive od svojega rada – ZAŠTO ŠUTITE?!

Zagreb, 10. lipnja 2010.

Službena obavijest sindikalnim središnjicama



Obavještavam vas da smo na štandovima Hrvatskih laburista – Stranke rada diljem Hrvatske u dane 9. i 10. lipnja prikupli 21.172 potpisa građana koji podržavaju vaš zahtjev za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu.

Akciju nastavljamo a prikupljene potpise predati ćemo vam na kraju kacije kao naš doprinos
vašoj akciji.

Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada

Fonogram moje rasprave u Hrvatskom saboru, 10. lipnja. 2010
Moram reći da me je rasprava od kolegice Lovrin u ime kluba HDZ-a na trenutak zabrinula jer sam se pribojavao da će svoju raspravu završiti zahtjevom za razrješenjem pučkog pravobranitelja. Jer ono što je izgovoreno u ovom izvještaju naprosto je dalo za naslutiti da bi to bio valjda najradije potez vladajuće koalicije.
Sada, prije daljnje rasprave da si provjerim nešto, možda sam propustio neke zakonske promjene ili se ih ne sjećam dobro. Je li po Zakonu o pučkom pravobranitelju pučki pravobranitelj opunomoćenik Hrvatskog sabora još uvijek? Je? Onda dobro.