Afera „Brodosplit“ i zahtjev SDP-a za izglasavanje nepovjerenja ministru Vukeliću (koji smo mi podržali i u raspravi i u glasanju) pretvorila se u raspravu o tome mogu li (ili smiju li) ministri biti članovi nadzornih odbora? Tome je očito najviše doprinjela Đurđa Adlešić koja je od Sanadera zatražila povlačenje svih ministara iz nadzornih odbora. Usput, nije mi jasno zašto su onda ona i još dva njena zastupnika glasali u korist Vukelića. I kako to često biva, tako se i sada cijela rasprava svela na samo jedan mali segment problema: ministri u nadzornim odborima. A problem je daleko širi.

U mnogim kontaktima, susretima i razgovorima s građanima ljudi najčešće pitaju ono što ih osobno najviše zanima ili muči. No, postoji jedno pitanje koje postavljaju gotovo SVI, na svakom mjestu, gotovo UVIJEK. Gdje ste? Zašto je sabornica poluprazna? Zašto niste u dvorani? Zašto niste na svom radnom mjestu?

Jučer smo u Saboru raspravljali o Izvješću o radu Državnog ureda za reviziju za 2006. godinu, te Izvješću o obavljenim revizijama za 2005. godinu. Državna revizija je pripremila i dostavila hrpu korisnih podataka, obzirom da vode detaljnu statistiku. Skraćeni prikaz koji dostavljen zastupnicima imao je nekoliko tisuća stranica, dok Državna revizija ima na desetke tisuća stranica korisnih informacija i statističkih podataka. U moru brojeva pažnju mi je privukla slijedeća tablica:

Ponedjeljak, 19. veljače 2007. I danas sam kao i svaki ponedjeljak bio u uredu HNS-a u Čakovcu. Od početka mandata u Saboru svaki ponedjeljak sam tamo na raspolaganju građanima koji žele doći na razgovor, pitati, tražiti savjete. I jučer, u nedjelju bilo je nekoliko poziva doma. Kao po pravilu ljudi obično zovu u vrijeme ručka. Računaju valjda da je to najsigurnije vrijeme kada će me dobiti. I u ured u Saboru često zovu.

Prije nekoliko dana predsjednik Republike Italije stanoviti Napolitano, odlikovao je šefa fašističke policije u Zadru za vrijeme talijanske okupacije.

U govoru kojeg je tom prilikom održao stradanja talijana poslije rata nazvao je „posljedicom slavenske krvoločne mržnje“, „aneksionističkih težnji“ a govoreći o Zadru i Istri i njihovom vraćanju u sastav Hrvatske rekao je da je to „tragična sudbina talijanske istočne pokrajine“.

Približavanjem izbora u našoj se javnosti uvijek iznova otvara pitanje (pre)zaduženosti države. Osim stručnjaka u tu se raspravu ukljkučuju i političari, novinari, bankari ali i građani. Osim licitiranja o visini duga i ocjene je li on prevelik, podnošljiv ili realan, dvije se stvari gotovo uvijek zaboravljaju.

545 milijuna razloga za zadovoljstvo

U rujnu 2006. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o izmjeni Odluke o redoslijedu i dinamici privatizacije INA – Industrije nafte d.d. Povodom toga cijeli tim oko Sanadera i Polančeca je iznošenje tih 15% dionica INE na tržište ocijenio kao povijesni, strateški, najbolji, najpametniji, najpovoljniji… način daljnje privatizacije INE.

Prije svega ovo je potpuno nov projekt, koji nije vezan ni za sustav mirovinskog osiguranja, ni za sustav socijalne skrbi. Njime se ni na koji način ne dira u postojeća prava korisnika mirovinskog osiguranja (pravo na mirovinu, visina mirovine…) kao ni u prava korisnika socijalne skrbi.

Sa susjednom Slovenijom baš nemamo sreće. Savudrijska vala, otvoreno more, Sveta Gera, granica na Muri, Krško, Ljubljanska banka, hidroelektrane na Muri, izgradnja nasipa na lijevoj obali Mure...

Ono što je moglo stvoriti dojam da se sadašnja oporba, prvenstveno HNS i SDP ne može dogovoriti o potencijalnom kandidatu za premijera je izjava kolege Čačića koji je jasno i nedvosmisleno nekoliko puta javno izjavio: „Ili ću biti premijer ili neću biti u vladi“.
Ali ta izjava ne znači da HNS nije spreman biti u Vladi ako Čačić nije premijer. Ta izjava znači da ON ne želi biti član Vlade kao ministar i da će u tom slučaju stranka dati kandidate za članove Vlade ako do postizborne koalicije dođe.