Berni kao i njegove kolegice i kolege radi za dvije i pol do tri tisuće kuna mjesečno. Onim saborskim hodnicima dnevno naprave i po par kilometara. Uvijek ljubazni, nasmiješeni i strpljivi. Za svakog od nas već znaju kakvu kavu pije, što uz to izvoljevamo. I u najvećim „špicama“ zadrže mirnoću i strpljivost. Čuju i vide svašta ali nikada, zaista nikada ne proradi „pokvareni telefon“. U njihovu diskreciju vjerujem više od one „časna riječ“.

Hrvatski sabor donio je Zakon o Državnom izbornom povjerenstvu (objavljen u Narodnim novinama br. 44 od 21. travnja 2006.), kojim se Državno izborno povjerenstvo profesionalizira. Tim zakonom DIP postaje stalno tijelo, po u skladu s direktivama i prema uzoru na zemlje Europske unije. Do današnjeg dana Državno izborno povjerenstvo još nije ustrojeno. Ekskluzivno na Bloger.HR-u!

Prošle jeseni boravio sam u SAD-u, točnije u saveznoj državi Iowi. U sklopu programa koji sam imao razgovarao sam s mnogim novinarima, analitičarima i zastupnicima u parlamentu Iowe. Jedna od tema razgovora bila je i mogući kandidati za predsjednika SAD-a kako iz redova Republikanaca tako i Demokrata. Na temelju svega što sam čuo prognozirao sam moguće kandidate i to objavio na http://www.lesar.info/modules/news/article.php?storyid=133

Vjerodostojnost vlade za svaku je državu bitna. Ona je između ostalog bitna i za povjerenje građana u institucije države ali i u politiku općenito. A od početka mandata Sanaderu ne ide baš najbolje.

Još 26. studenog 2006. na lesar.info objavio sam tekst pod naslovom „KAMATARI“.
Problematizirao sam oglašavanje kredita putem novina i različitih letaka na javnim mjestima a umjesto naziva ponuditelja daju se samo brojevi mobitela.
Sumnjajući da se iza tih ponuda kriju i banke, dana 2. prosinca 2006. pismom se obraćam guverneru HNB-a. Dana 17. siječnja 2007. stiže i odgovor.

Jučerašnji Jutarnji list donosi intervju sa Željkom Antunović, pod naslovom «Tražimo da se ispita porijeklo imovine premijera Sanadera». Članak mi je odmah privukao pažnju, tim više što je jučer bio 17. siječnja 2007. Taj datum, sam po sebi nije toliko zanimljiv ali kada ga stavimo u odnos sa 6. prosincem 2004. onda priča polako dobiva svoje konture.

U srijedu, 24. siječnja Hrvatski Sabor nastavlja ovogodišnje zasjedanje.
To smo utvrdili (ili dogovorili ako vam tako zvući demokratskije) na današnjoj sjednici Predsjedništva Sabora. Na dnevnom redu četrdesetak točaka od kojih petnaestak Vladinih, ostali oporbeni prijedlozi. I „rukometni zakon“ je na popisu točaka ali uz napomenu predsjednika Šeksa da se može dogoditi da ga i nebude.

U posljednjih nekoliko dana uz Sanaderove satove i Šostarov stiptiz i mediji i blogovi bavili su se i „rukometnim zakonom“. Najavljujući taj zakon premijer Sanader kao glavni razlog naveo je prekratko vrijeme preostalo do Svjetskog rukometnog prvenstva i preduge rokove postupka javne nabave predviđene zakonom.

Petak, 12. siječnja popodne. Gledam „Život u živo“ na HTV-u. Onako, nezainteresirano. A onde krene prilog o gluhom čovjeku koji je došao u zubnu ambulantu jer mu je pukla proteza. Da bi olakšao komunikaciju, doma je napisao poruku što mu treba s zamolbom hitne intervencije. Pokucao je na vrata svoje ambulante i kada je medicinska sestra otvorila vrata, govorom ruku, govorom gluhih pokušao joj je objasniti da je gluh i da treba pomoć pružajući joj ono unaprijed napisanu poruku.

Od Badnjaka pa sve do danas bilo je mirno u Hrvatskoj. Čak pomalo dosadno. Mediji su se mučili čime napinuti prve minute dnevnika ili naslovne stranice. Moram priznati da mi nije bilo jasno što se to događa u našoj zemlji. Sve do danas. Danas je „Hina“ pustila priopćenje Vladinog ureda za odnose s javnošću i skužio sam razloge prijašnjeg mrtvila. Nije bilo Ratka Mačeka. Jedan mi prijatelj tvrdi da je bio na skijanju a drugi pak da je bio na specijalizaciji na Kubi. No, manje je važno gdje je on bio, bitno je da se vratio. I odmah zaprijetio. Kome?