Nekoliko dana nije bilo mojih novih blogova i već su stizali upiti u stilu „odustaješ?“, „zašto te nema?“, „ predao si se?“...

Ne, ne odustajem, nisam se predao, ostajem na svom blogu i na pollitika.com-u - ali ljudi priznajem vam, obaveze me gaze, brže su od mene i onda mi se događaju greške poput "zanemarivanja" interenta. Truditi ću se da to ne ponovim ali se bojim obećati da se to opet neće dogoditi.

Krstarim Međimurjem ili sam na relaciji Čakovec – Zagreb. Najbolji trenuci su mi u vlaku „Hitri Varaždinec“ kada u miru mogu odspavati dva sata. Priznajem da ni danas ne razumijem zašto se taj vlak zove „Hitri Varaždinec“ jer na relaciji ČK – ZG svaki dan kasni 15 do 20 minuta. Na sat i četrdeset minuta po voznom redu kašnjenje od 20 minuta je dvadesetak posto. Menadžeri HŽ-a redovito svaki mjesec uzimaju dodatak od 20 posto na plaću kao dodatak na uspješnost.

Do prije par dana najčešća pitanja koja su mi postavljali ljudi u telefonskim kontaktima ili prilikom razgovora s njima na trgovima, ulicama ili njihovim domovima bila su vezana uz mirovine, radna mjesta, upise u škole i na fakultete, mito, korupciju i zdravstvo.
No, u proteklih par dana najveći broj ljudi me pita kupiti ili ne dionice T-coma. Uzeti kredit ili ne? Isplativo ili prerizično? Izvaditi ušteđevine iz čarapa ili ne?

Naravno da odbijam davati bilo kakove savjete jer me to podsjeća na pitanje jednog mog prijatelja od prije dvadeset godina koji me pitao oženi li ili ne jednu djevojku.
Odgovorio sam mu otprilike ovako: čuj prijatelju, ja je ne poznajem, nisam ja taj koji ću s njom živjeti pa to mora biti TVOJA odluka, tvoj rizik.

No ta su me pitanja ljudi natjerala na razmišljanje ŠTO zapravo prodaje trenutačna Vlada?
Odnosno ČIJU imovinu prodaje? I ŠTO spada u TU imovinu? Što je zapravo „T-com“?

Je li i DTK mreža imovina T-coma? DTK (distribucijsko telefonska kanalizacija) su svi šahtovi i cijevi kroz koje se provode kablovi za uspostavu telefonske, internetske i sve ostale komunikacije.
Negdje do 1987. godine da bi dobili telefonski priključak u stan, kuću, firmu ili zanatasku radnju trebalo je platiti između 1000 i 2500 tadašnjih dojč-maraka. Jedna od stavki „troškovnika“ bila je i „razvoj mreže“. One do tada razvijene i one koja će se razvijati.

Ako je svaki korisnik priključka fiksne telefonije plaćao razvoj DTK mreže, nije li ta mreža onda u vlasništvu tih korisnika priključaka?
Po meni je. I po stajalištu moje stranke (Hrvatske narodne strane) je.
Iako osoba po prezimenu Polančec tvrdi da nije bitno vlasništvo nego dostupnost ostalim operaterima, za mene je bitnije vlasništvo.

Ako je ova trenutačna vlast odlučila prodati i novi paket vlasništva T-coma koji svojata i DTK mrežu, onda je moje i naše pravo tražiti da dio toga novca pripadne i nama koji smo „razvijali“ taj DTK. Je li to moguće? JE!! I to na dva načina.

Prvi je način da svakome građaninu – vlasniku fiksnog telefonskog priključka država prizna njegov udio prilikom kupnje dionica T-coma a koji se odnosi na stvaranje te mreže. Po našem izračunu danas bi to iznosilo između 3.000 i 6.000 kuna što znači da bi svaki građanin koji kupi dionice T-coma u iznosu od 38.000 kuna, uz do sada utvrđene popuste trebao imati i popust u toj vrijednosti.

Drugi pak je način priznavanje vlasničkog udjela i popusta u takozvanoj „mjesečnoj naknadi“ ili kako se to nekada zvalo „mjesečna pretplata“, koja danas iznosi 60 kuna. Koncesionar bi dakle svima nama vlasnicima priključka (ukoliko ne kupujemo dionice) trebao priznati udjele i taj iznos smanjiti za minimalno 15 kuna mjesečno tako da umjesto 60 plaćamo 45 kuna u to u narednih 22 godine.
Zašto u narednih 22 godine?
Zato što je trenutna vlada na čelu s trenutnim premijerom donijela odluka kojom je T-comu produljila konceciju za još 22 godine.

Francuska je 1981. godine zakonom nacionalizirala banke. Ako je potrebno Hrvatska može 2008. nacionalizirati DTK mrežu i svojim građanima vratiti dio njihovog uloženog novca.

Osoba koja se preziva Polančec izjavila je kako ne bi željela živjeti u državi u kojoj se uopće daju ideje o novoj nacionalizaciji.

Iskreno vam velim da ja ne želim živjeti u državi u kojoj Polančec odlučuje o privatizaciji KIM-a ili o nadzoru nad izvršenjem ugovora o prodaji hotela „Srebreno“.