U subotu, 6. studenog bio sam u Splitu.
Dan prije kolegice i kolege iz Trogira osnovali su ogranak Hrvatskih laburista .
Nakon što je splitski ogranak izabrao novo vodstvo, okupili su se naši povjerenici i predsjednici ogranaka iz Sinja, Kaštela, Solina, Trogira, Splita, Visa....
Teme razgovora bile se unutarstranačke pa ih sada preskačem ali moram izraziti zadovoljstvo što smo uspjeli okupiti ekipe ljudi raznim profesija i dobi a kojima je ovo prvi stranački angažman. To ohrabruje.


Nakon toga imao sam konferenciju za novinare na kojoj se pojavila i ekipa HTV-a.
Naravno da ni u jednoj informativnoj emisiji prilog nije emitiran. Možda zato što sam najavio da će Hrvatski laburisti biti protiv izmjene Deklaracija o načelima pregovora o ulasku Hrvatske u EU u kojoj HDZ i Vlada predlažu da se referendum održi NAKON potpisivanja pristupnog ugovora. A 2005. kada smo u Saboru donosili tu Deklaraciju, jedna od najvažnihih točaka dogovorena koncenzusom svih stranka bilo je upravo to da se referndum mora održati PRIJE potpisivanja pristupnog ugovora a nakon završetka pregovora.

U prenatrpanom rasporedu uspio sam održati obečanje Mosoru i za TV Kanal 5 snimiti „Mosorijadu“.

Nakon toga sa strančkim kolegicama i kolegama sat vremena proveli smo na prepunoj Rivi.
Razgovarali s prolaznicima, djelili naše letke i odgovarali na puno pitanja.
Ti razgovori sa ljudima na Rivi su i povod ovom tekstu.
Moram priznati da sam još i sada pun dojmova.
Nije to moj prvi razgovor s ljudima na gradskim ulicama ali sam se po prvi puta našao u situaciji da su razgovore prihvaćali i oni koji ne djele moje političke stavove ili stavove stranke. Svi osim jednog starijeg gospodina koji me očito dobro poznaje i koji je odbio sa mnom pričati jer sam (citiram) „...1993 dizao štrajkove i morali su me izvesti pred vojni sud“!

Što me posebno dojmilo?

Jedna postarija gospođa ( molim, tako je sama sebe nazvala) odbila je razgovarati sa mnom jer sam prestar ali je rado prihvatila razgovor sa mojim mladim stranačkim kolegom ! Njemu vjerujem jer vjerujem da mladi moraju preuzeti politiku, bila je izričita i okrenula glavu od mene. Najenerigčniji zahtjev za mladima u politici koji sam do sada doživio.
Zato se i veselim što smo na tom području okupili mladu ekipu.

Pristupivši dvijema gospođama nisam stigao ni pozdraviti a jedna od njih energično mi je u lice sasula lavinu kritika za našu (političku) odgovornost za preveliki broj mladih a nezaposlenih. Poslužila se primjerom svoje kčeri (magistica) koja ni u 35. godini života ne uspjeva naći posao. Živi od majčine mirovine a sada je morala zatražiti i socijalnu pomoć.
Dokle god to ne riješite, ne obraćajte nam se više, završila je gospođa.

Pristupio sam i jednoj četveročlanoj obitelji, najmlađi je bio u kolicima.
Pažljivo su me saslušali, uzeli letke i pristupnice a gospodin me upitao. „ Gospodine Lesar, a čime vi garantirate da nakon što uđete u vlast, nećete postati kao i ovi?“
A koju garanciju bi vi prihvatili, uzvratio sam protupitanjem.
Samo ostavku i ako uvedete neposredne izbore i za zastupnike. Kratko i jasno.
Očito je da ćemo se morati svojski potruditi ljudima vratiti povjerenje i u politiku i političare.

One razgovore u kojima smo dobivali podršku i tapšanje po ramenima ovaj puta preskačem