Danas sam na Jelačić placu sreo starog prijatelja. Nismo se vidjeli već nekoliko godina.
Odosmo u Tkalču na kavu. Pa kako si, pitam ga. A on meni: inozemno!
Kako? I - NO - ZE –MNO !!! Ajd k vragu, stari, kako možeš biti inozemno?
Tako, fino, mrtvo-hladno će on meni , srkne kavu, povuče dim i zagonetnim smješkom čeka moje novo pitanje.
Čekaj malo, pa nisi valjda otišao u dijasporu, oprezno pokušavam otkriti ovu enigmu.
Ma neeeee, radim tu u Zagrebu.
Dobro, onda mi objasni kako si to postao I - NO - ZE – MNO !
Jednostavno.


. Slušaj , ako

radim kod Austrijanca;

plaću dižem kod Talijana;

šopingiram kod Slovenca;

telefon plaćam Nijemcu;

točim gorivo kod Madjara;

lijekove kupujem od Izraelca;

zakone mi propisuje Belgijanac;

sudi mi Nizozemac

a gradonačelnik mi je iz BiH

zar onda nisam inozemno? Jesam, usred Zagreba osjećam se inozemno.
A za to su krivi oni iz gospodarske komore. Godinama su vikali „ KUPUJMO HRVATSKO!“
„KUPUJMO HRVATSKO!“
Ali, mora da su prevoditelji nešto zeznuli. Pa su ovima iz Europe to preveli kao „KUPITE HRVATSKU!“ I kupili su je.

I nisam zabrinuti za našu budućnost poput vas političar ili onog iz gospodarske komore koji nas plaši da će mo u bedu biti još deset godina.
Ja vjerujem premijeru. Lijepo je rekao da smo sada na rubu ponora. I da pripremaju paket mjera protiv krize i recesije u kojoj još nismo. A onda ćemo biti, u to sam uvjeren korak dalje.

Prijatelj ugasi cigaretu, popije zadnji gutljaj kave i kaže: stari, moram ići, žena čeka s ručkom. Ajd, vidimo se.

Moram vam reći da se i ja sve više osjećam inozemno. I da sa strahom očekujem da odemo korak dalje.