U Hrvatskoj postoji obvezno mirovinsko osiguranje. Novac za plaćanje toga osiguranja zovemo doprinos za mirovinsko osiguranje. Temelj za stjecanja prava na mirovinu i osnov za utvrđivanje visine mirovine mora biti staž osiguranja i uplaćeno osiguranje. To su osnovna načela mirovinskog osiguranja. Prema rebalansiranom proračunu za ovu godinu s naslova mirovinskog dopronosa prikupiti će se 20. 156.472.498 kuna a za isplatu mirovina potrebno je 34.710.065.897 kuna što znaći da se nedostajajućih 14 milijardi pridodaje iz državnog proračuna.


Za isplatu mirovina na temelju staža osiguranja u 2009. biti će potrebno 25.775.137.000 kuna od čega 15,1 milijardu za starosne mirovine, 5,1 milijardu za invalidske, 3,9 za obiteljske i za isplatu 100 kuna plus 6% 1,5 milijardi kuna. Kuda odlazi preostalih 8.934.928.000 kuna?

U Hrvatskoj danas od 1. 159. 881 korisnika mirovina, njih 979.820 steklo je to pravo prema općim mirovinskim propisima a čak 180.061 prema „povoljnijim uvjetima“ odnosno posebnim zakonima i posebnim pravilima u kojima staž osiguranja i uplaćeno osiguranje nisu imali nikakav utjecaj ni kod utvrđivanja prava na mirovinu ni kod utvrđivanja visine mirovine. Za te „povoljnije“ mirovine u ovoj godini potrebno je osigurati onih 8,9 milijardi kuna.

Ovakav sustav mirovinskog osiguranja u kojemu je čak 15,5% korisnika mirovine dobivene pod „povoljnijim uvjetima“ nije više održiv. Da bi se spasio mirovinski sustav generacijske solidarnosti potrebno je učiniti nekoliko stvari.
Prvo, sva prava koja se ne temelje na mirovinskom osiguranju i uplaćenom doprinosu treba odmah maknuti iz mirovinskog sustava.
Drugo, u cjelovitoj analizi treba utvrditi postoje li još razlozi, društvene i gospodarske okolnosti koje su dovele do uvođenja pojedinih vrsti ovih društvenih privilegija. Tako će recimo lako dokazivo biti da danas više ne postoje razlozi za privilegije članova Vlade, Sabora u Ustavnog suda koji su 1995. godine bili navedeni u obrazloženju zakona kojim je uvedena ta mirovina a on je otprilike glasio kako „ u Saboru ima znatan broj zastupnika koji nisu materijalno zbrinuti a nemaju uvjeta za mirovinu po općim mirovinskim propisima“.
S druge strane lako će se dokazati i to da i danas postoje društveno prihvatljivi razlozi za pravo na mirovine rudara iz Labina ili Raše ili recimo radnika koji rade na razminiranju.
Treće, za one korisnike „povoljnijih mirovina“koji to pravo već koriste i za koje se utvrdi da postoje društveno prihvatljiv razlog zadržavanja privilegije, napraviti novi sustav koji će se sastojati od a) mirovine i b) državnog dodatka. Mirovina bi se izračunavala prema stažu mirovinskog osiguranja i isplaćivala bi se iz mirovinskog osiguranja a državni dodatak utvrđivao bi se zakonom za svaku kategoriju posebno i islaćivao bi se iz državnog proračuna.
Zakoni kojim bi se priznavao državni dodatak imali bi status „organskih zakona“ što znači da bi se usvajali apsolutnom većinom. Na ovaj način premostio bi se problem „stečenih prava“ i ustavnih prava sadašnjih korinsika.
Četvrto, za sve kategorije budućih „povlaštenika“ za koje se utvrdi da postoje društveno prihvatljivi razlozi privilegije, u što po meni ne spadaju članovi Vlade, Sabora i suci Ustavnog suda, primjeniti model „mirovina plus državni dodatak“ ali uvesti ograničenje da ukupna primanja ne mogu biti veća od recimo tri prosjećene mirovine.
Ovim modelom ostvarile bi se barem tri prednosti u odnosu na dosadašnji model: a) sačuvalo bi se osnovno načelo mirovinskog osiguranja po kojemu je mirovina posljedica uplate osiguranja, b) štitio mirovinski fond generacijeske solidarnosti naročito kod uskađivanja (rasta) mirovina i c) trajno izbjegla mogućnost da nakon nekoliko godina dođe do velikog nesrazmjera između visine mirovina iz generacijeske solidarnosti i primanja „povlaštenika“ (nakon uvođenja „saborskih mirovina“ odnos prosječna mirovina u odnosu na saborsku bio je 1:3,2 , danas je taj odnos 1: 4,87) .
Treba napomenuti da je se postojećim korisnicima „povoljnijih mirovina“ dalo dvije privilegije: prva je u pravo na prijevremeni, raniji odlazak u mirovinu a druga u osnovici za izračun visine mirovine koja ne uzima u obzir ni staž osiguranja ni masu uplaćenog doprinosa za osiguranje.
Peto, odmah, ne čekajući uvođenje novog modela, posebnim zakonom jednokratno smanjiti sve povlaštene mirovine veće od prosječne iz generacijske solidarnosti (2.146 kuna) za 10% ili uvesti ograničenje da one pojedinačno ne mogu biti veće od tri prosječne mirovine (6.438 kuna).




Prosječna mirovina temeljem staža osiguranja u travnju 2005. iznosila je 1.829 kuna a u lipnju 2009. 2.146 kuna.
Treba napomenuti da HZZMO u svojim podacima još uvijek ne iskazuje i podatke o mirovinama radnika na razminiranju koji to pravo također ostvaruju po posebnom zakonu i po povoljnijim uvjetima.
Prilikom donošenja zakona o potvrdi ugovora BiH-RH o preuzimanju pripadnika HVO-a u mirovinski sustav Hrvatske, Jadranka Kosor je u Saboru iznjela procjenu da će u prvoj godini primjene (2006.) broj korisnika biti oko 800, u drugoj oko 1100 a u 2008. kao završnu brojku korisnika navela je oko 2500 za što je potrebno osigurati 116.234.832 kune. Sada ih je već
6 174 a u 2009. za te namjene treba osigurati oko 211.669.000 kuna.