„Kada naučimo biti neposlušni konceptu profita kako ga vide računovođe, otvaramo vrata civilizacije.“ (John Maynard Keynes)

„Morate stvoriti pozitivnu poduzetničku klimu“ poruka (ili naredba) je Svjetske Trojke (MMF, Svjetska banka i EK) ne samo Hrvatskoj nego svim državama koje pokušavaju izaći ili izbjeći dužničko ropstvo i zadržati barem dio ( monetarnog, financijskog, energetskog) suvereniteta.



Ta „pozitivna poduzetnička klima“ po recepturi Trojke ima osam točaka zahtjeva ili kako se to službeno kaže preporuka:

1. Ulagačima treba osigurati ostvarivanje natprosječne profitne stope.
2. Osigurati socijalni mir – štrajkove ograničiti ili onemogućiti.
3. Uništavanjem kolektivnih ugovora osigurati što niže nadnice.
4. Komunalnu i komunikacijsku infrastrukturu učiniti što jeftinijom.
5. Osigurati što niže ekološke standarde.
6. Stalnim „napadima“ na školski, zdravstveni i mirovinski sustav smanjiti izdvajanja i prava u javnom sustavu a jačati privatni.
7. Uvesti fleskibilno tržište rada.
8. Smanjiti javni sektor – sve privatizirati.

Od 2008. naša je vlada ( ili vlade) provela prvih 6 točaka u cijelosti.
Sada započinju procesi realizacije 7. i 8. točke – novim Zakonom o radu , privatizacijom HPB-a. Croatia osiguranja, koncesioniranjem auto-cesta. nakon toga na redu su ACI, Croatia Airlines, Jadrolinija, Luka Rijeka, zračne luke Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar... Narodne novine, Hrvatska pošta, Brijuni rivijera, Club Adriatic....(Strategija upravljanja i raspolaganja državnom imovinom)

Do 2010. od 25 milijardi eura stranih investicija, više od 80% bilo je u financijski sektor, telekomunikacije, farmaceusku industriju i trgovinu. Prema najnovijim podacima, strani investitori ulažu u financijski sektor, telekomunikacije i tržite nekretnina.
Planovi državnih investicija ( oko 13 milijardi eura) usmjereni su u energetiku, turizam, vodno gospodarstvo i promet.

I nakon stvorene povoljne poduzetničke klime nitko ne ulaže u proizvodnju. Zašto?
Zato što su sve naše vlade smatrale da nije posao države spašavati radna mjesta u proizvodnji.
I zato što strane banke diktiraju ne samo cijenu kapitala nego i sektore u koje se može ulagati. A one naravno znaju štititi interese svojih nacionalnih gospodarstava uništavanjem svake konkurencije.

Može li se ovaj neoliberalni kapitalizam mijenjati ili ga treba rušiti?