Prijedlog ministra Lalovca o povećanju neoporezivog dijela plaće sa sadašnjih 2.200 na 2.600 kuna mogao bi rezultirati povećanjem neto plaća a time i kupovne moći. Naglašavam ovo „mogao“ jer to ne mora biti tako. Iz dva razloga.

Prvo, poslodavci mogu napraviti (protuzakoniti ali nesankcionirani) manevar i tumačiti da radnici imaju ugovorenu neto plaću a time se efekt umanjenja poreznih davanja preljeva njima ili naprosto umanje iznos bruto plaće što mogu svi koji u ugovorima o radu ne upisuju iznos bruto plaće nego se pozivaju na određene propise (pravilnik, kolektivni ugovor, zakon – pri čemu najčešće tumače za se radi o zakonu o minimalnoj plaći). Drugi razlog su 2 milijarde kuna manje prihoda općina, gradova i županija. Od ukupno cca 22 milijarde kuna prihoda, prihodi s naslova poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak iznose oko 11 milijardi ili 48,7% ukupnih prihoda. Postoji opasnost da općine, gradovi i županije taj manjak od 2 milijarde nadoknade povećanjem (ili uvođenjem) prireza ili povećanjem komunalnih doprinosa. I tako prvotni efekt povećanja neoporezivog dijela plaća ne završi u korist zaposlenih.
Usput pitanje : zašto neoporezivi dio plaće ne bi bio isti kao i minimalna plaća? Zašto država oporezuje minimalnu plaću ako je nju definirala kao minimalni dohodak za održavanje minimalnog praga egzistencije zaposlenih? A on sada iznosi 3.017 kuna. Bruto.