NASTAVAK ZASJEDANJA 13. SJEDNICE HRVATSKOGA SABORA,
ODRŽANE 9. SRPNJA 2014.

Točka dnevnog reda:

Konačni prijedlog Zakona o radu, drugo čitanje, P.Z.E. br. 606
DRAGUTIN LESAR:
Hvala poštovani gospodine potpredsjedniče.
Kolegice i kolege, ministre.
Većina ministara u ovoj Vladi bije glas da ne ispunjavaju obećano.
Ministar rada, gospodine ministre vi ste jedini član ove Vlade i ministar koji se može pohvaliti da će izvršiti ono što nije obećano a to je novi Zakon o radu. Još prije godinu dana Vlada je bila izričito jasna da nema namjeru intervenirati sa novim Zakonom o radu.
Nije, krenuti ću od zabluda koje se nameću, ponavljaju kao mantre, nije Zakon o radu uništavao radna mjesta ni u Hrvatskoj ni u Europi nego su radna mjesta uništili vagabundi iz financijskog sektora koji su proizveli, produžili i stvorili ovu krizu. A iz podataka o ostvarivanju dobiti velikih kompanija unazad 4 godine vidljivo je da nikada veću dobit nisu imali nego u godinama krize.


I u obrazloženju Zakona i raspravom ali i sadržajem u Hrvatskoj se pokušava instalirati vrijednosni sustav u kojem je privilegija imati posao pod bilo kojim uvjetima. To je doista pokušaj uvođenja diktature, diktature tržišta i o tome ne mogu i ne smiju odlučivati ni samo sindikati, ni poslodavci, ni Vlada nego to mora biti zadnja na tom području, zadnja riječ mora biti riječ Hrvatskoga sabora.
Hrvatska udruga poslodavaca pokušava pomoći Vladi i ministru usvajanje ovog Zakona jer hini nezadovoljstvo ovim Zakonom. Oni su itekako zadovoljni ovim Zakonom. A dokaz o tome je da pred Hrvatski sabor nisu došli ni s jednim konkretnim amandmanom. Dakle, smatram da su samo javno hinili nezadovoljstvo i time pokušali ojačati poziciju Vlade u obrani ovog Zakona u Hrvatskom saboru.
I ovaj Zakon o radu ponavlja povijest, 2003. uoči izbora ili nekoliko mjeseci uoči izbora tadašnja Vlada je donijela novi Zakon o radu s istim argumentima, obrazloženjima i velikim obećanjima njegovog efekta u Hrvatskoj i naravno i zbog takvog Zakona o radu izgubila izbore.
Nekoliko puta do sada s ove govornice pitao sam vladajuće da li se doista ne boje da ovakvim upravljanjem državnom da će na vlast vratiti, ne vratiti, pokloniti HDZ-u. Smijuljili su se, meškoljili, cinično smijali, sada, danas sam čuo iz redova vladajuće koalicije otprilike istu takvu poruku prije par minuta.
U obrazloženju ciljeva ovog prijedloga Zakona Vlada je jasno napisala a po redoslijedu ako se ne varam radi se o 8. cilj smanjiti indeks zakonske zaštite zaposlenja kako bi se olakšalo otpuštanje a time i zapošljavalo odnosno otvarala nova radna mjesta. Olakšavanjem otpuštanja i tobože zapošljavanja ne otvaraju se nova radna mjesta omogućava se tek zamjena radnika. Kojih? Starijih, bolesnijih, s puno ili više djece, naročito ako se radi o ženama čija djeca češće pobolijevaju ili kako ih kapitalisti nazivaju nekonkurentnom radnom snagom. I samo će doći do zamjene tih kategorija sa drugim koji s obzirom da smo im nametnuli i nameće se pravilo da je privilegija imati radno mjesto prihvaćaju nepovoljnije uvjete rada od onih koji su sada zaposleni.
Koje države u Europi imaju najveći indeks zakonske zaštite zaposlenja? Austrija, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Skandinavske Države u kojima je broj nezaposlenih najmanji u Austriji, Njemačkoj, Državama Beneluksa i Skandinaviji. To je samo dokaz da je indeks zakonske zaštite zaposlenja, skretanja nezaposlenosti ne mora imati apsolutno nikakve veze.
Druga dogma koja se stalno ponavlja radnici u Hrvatskoj su preskupi, imaju prevelika prava, bruto trošak rada je preveliki i premalo se radi. I to godinama. Ne samo sada, ne samo za vrijeme vlasti ove koalicije, to je uvijek prisutno.
Oporezivanje rada u Hrvatskoj je po stopi, od ukupnih poreza 40,7%, Europska unija ima 51. Oporezivanje potrošnje u Hrvatskoj je 49,1, Europa ima 28,5. Oporezivanje kapitala u Hrvatskoj je 10,3%, Europska unija ima 20,8%. Prosječna neto satnica u Hrvatskoj je 4,7 eura, u Europskoj uniji 23,7. Ukupni bruto trošak po satu rada u Hrvatskoj je 8,8 eura, u Europskoj uniji 23,7. Dakle naši radnici sa 8,8 bruto troška po satu rada i 4,7 eura prosječne neto satnice su jedinim i glavnim razlogom nekonkurentnosti hrvatskog gospodarstva.
I zadnji podatak u prosječnom kretanju prosječne plaće pokazuje da je pala ispod 5300, ona će i nadalje nažalost padati. A kada pogledate podatke u distribuciji plaća čak 32% zaposlenih prima plaću do 3700 kuna, do 3700 kuna neto mjesečno. To je podatak za sve one koji imaju radni fond sati od 160 do 200 mjesečno. Zadnja dva dana aktualan je prijedlog i tema da će doći do povećanja plaća u Hrvatskoj ako država ukine poreznu stopu na dohodak od 40%. Kao da su poslodavci povećavali plaće kada se porezna stopa s 15 smanjila na 12 i s 45 na 40.
Četvrta prijevara i podvala građanima i zaposlenima u Hrvatsko … samom definicijom kaznenog djela neisplata plaća su uzeti u zaštitu i to moram ponoviti da je to laž jer je kazneno djelo prema sadašnjem zakonu samo onda ako poslodavac ima novac, a iz obijesti recimo ne želi isplatiti plaće. Ako ne može raspolagati svojim sredstvima ili nema dovoljno novaca neisplata plaća prolazi nekažnjeno.
Ministar je u uvodu rekao da ovaj zakon stimulira kolektivno pregovaranje. Ovaj zakon ovako postavljen stimulira stvaranje žutih tvorničkih sindikata i tobože kolektivnih ugovora kako bi se niz mogućnosti smanjenja radničkih prava takvim tvorničkim kolektivnim ugovorima utvrđivali niže od zakonom utvrđenih, a posebice kod agencijskog zapošljavanja.
Druga konstanta je ugovor na određeno koja će postati privilegija, jer smo rekli privilegija je imati posao pod bilo kojim uvjetima. Treće, agencijsko zapošljavanje, točke zloupotrebe u formulacijama, ista prava ako rade na istim poslovima pa tri godine isti radnik kod istog poslodavca na istim poslovima. Naravno da će nakon tri godine biti slični poslovi, a ne isti i da će agencijski radnici raditi na sličnim a ne istim poslovima.
Radi se zapravo o vođenje i ozakonjenje dumping cijene na tržištu rada jer ti radnici nemaju prava, na materijalna prava iz kolektivnih ugovora što doista jeste suprotno direktivi 104 od 2008. jer pod pojmom plaće u Europi u ugovornom funkcioniranju Europske unije pod plaćom se podrazumijeva ne samo redovna, osnovna i minimalna plaća nego sva primanja, odnosno davanja poslodavca prema zaposlenom u novcu ili naturi.
Razorne posljedice agencijskog zapošljavanja i njihovog širenja uvidjeli su i prepoznali i u Njemačkoj i ograničili na 18 mjeseci. Oni valjda znaju jer su se opekli na svom iskustvu zašto to rade.
A kako to već u Hrvatskoj izgleda, primjer vam je Zagrebački Holding i ponašanje navodno budućeg gradonačelnika Hrvatske kako se vrši zamjena postojećih radnika kroz agencijsko zapošljavanje. Valjda je ta odredba u Zakonu o radu i ušla da bi se pogodovalo Zagrebačkom Holdingu.
Invalidi koji više ne mogu radit kod tog poslodavca mogu dobiti, bez obzira na razlog nastanka invaliditeta, otkaz. Kažu ne smanjuju se radnička prava, a-a, uopće.
Probni rad. Ako radnik koji je na probnom radu ode na bolovanje to je zakoniti razlog za otkaz, bez prava pristupa sudu za svoju zaštitu.
Raspored radnog vremena. Jednaki raspored, nejednaki, preraspodjela radnog vremena i dopunski rad. U 36 amandmana koje smo podnijeli na ovaj prijedlog zakona pokušavamo Vladi pomoći da neke od tih odredbi budu jasnije, čišće, preciznije, nešto što su propustili regulirat da se regulira, kao dokaz da nismo a priori protiv bilo kakvih promjena nego onih koje u sebi nose pravednost.
Međutim ne mogu razumjeti naprosto i prihvatiti činjenicu da se dopunski rad ili pravo na dopunski rad od 8 sati tjedno predstavlja kao pravo radnika da dodatno može zaraditi, a onda u zakonu imate odredbu da mu poslodavac mora dat suglasnost za takav rad. Pa ako je to pravo radnika što njegov poslodavac ima onda s tim da će on dopunsko raditi.
Bojim se da iza toga postoje nečasne namjere onih koji su takvu formulaciju ugradili u zakon. Radni tjedan i njegovo raspoređivanje kaže da se utvrđuje kolektivnim ugovorom, sporazumom, pravilnikom. Ako svega toga nema onda poslodavac svojom odlukom. To je jako velika zaštita.
I ono što vidim da ministar rada ne razumije nikakvu vezu između stanja na tržištu rada, prava žena, njihove zaštite. Nikako da shvati da brojka od ispod 40 000 novorođene djece, ispod 20 000 novosklopljenih brakova i čak 6000 rastava braka je djelomično posljedica stanja na tržištu rada, posebice žena, posebno raspored radnog vremena u toku dana i u toku tjedna.
Ali zbog vremena ne mogu ministru objasniti da su to razlozi koji dovode do problem stanja u obitelji, ne samo kao što neki dan kaže obrazovni sustav i ovim Zakonom o radu doista poslodavci ne pokazuju niti minimum društvene odgovornosti, a morali bi, ne zbog teorije, ne zbog parole, ne zbog floskule nego činjenica da ova država već godinama, ne dvije, ne tri, ne pet, nego 20-ak godina veliku količinu javnog novca ulaže u privatni sektor.
5 i pol milijardi kuna u prošloj godini subvencija, 53000 zapošljavanja uz niz pogodnosti na teret javnog novca. 19 i pol tisuća onih koji su radili za 1600 kuna. Desetke milijardi kuna otpisanih poreznih dugova. Ako to nisu dovoljni razlozi da zahtijevamo i da poslodavci moraju biti društveno odgovorni prema stanju na tržištu rada i radnicima ne znam što ću, a oni koji to ne razumiju bit će zadovoljni.
I pamtite, poslodavci će biti zadovoljni samo onda kada u državi bude samo Zakon o minimalnoj plaći bez Zakona o radu i kolektivnih ugovora. To oni zovu fleksibilno tržište rada i mogućnost brže prilagodbe.