Valuta ili važenje predstavlja skup zakonskih odredbi kojima se propisuje što je zakonsko i definitivno sredstvo plaæanja u nekoj državi. Prema tome, novac u nekoj državi je sastavno obilježje njenog suvereniteta, napose monetarnog. Buduæi da država odreðuje što æe biti novac na njenom podruèju, to znaèi da druge (tuðe) valute ne mogu biti zakonsko i definitivno sredstvo plaæanja u službenom prometu, odnosno novèanim transakcijama. Svaka druga praksa predstavlja negiranje zakona i države, odnosno narušavanje njene monetarne suverenosti.

Valutna klauzula, koja se pojavljuje u ugovorima i dužnièko-vjerovnièkim odnosima u Republici Hrvatskoj, èini upravo to - negira njenu monetarnu suverenost. Doduše, Zakon o obveznim odnosima u èlanku 22 ne odreðuje obvezu plaæanja ugovorne obveze u stranoj valuti, veæ prepušta volji ugovornih stranaka kako æe se izvršiti plaæanje. Posljedièno, u istom èlanku se “dopušta odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izraèunava na temelju cijene zlata ili teèaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti“. Dakle, u ovom Zakonu se na mala vrata dopušta vezivanje ugovorne obveze u kunama za teèaj neke strane valute koja je navedena u ugovoru i protuustavno rušenje monetarnog suvereniteta države.
Ovdje je ponešto argumenata koji govore o štetnosti ovakve odredbe:
a) Sve transakcije koje se ugovaraju na podruèju Republike Hrvatske iskljuèivo su domaæe naravi, jer se iskljuèivo radi o unutrašnjem prometu roba i usluga kao, a ista je situacija i sa ugovorima o kreditima, pa se, prema tome moraju i mogu podmiriti u kunama. Nije rijeè o meðunarodnim transakcijama u kojima je obveza izražena u stranoj valuti ili gdje je ta valuta vezana za teèaj treæe valute. Valutna klauzula ima smisla samo u meðunarodnim transakcijama. Valutna klauzula se prakticira i u nekim drugim tranzicijskim zemljama, zbog nestabilnosti domaæe valute. No u Hrvatskoj to nije sluèaj jer je kuna od 1994.godine jedna od najstabilnijih svjetskih valuta (u odnosu na euro i dolar) i èvrsto je vezana uz euro. O tome brine Hrvatska narodna banka. Od 1994.godine do danas stopa inflacije u Hrvatskoj je veoma niska, pa ni inflacija ne može biti opravdanje za deviznu klauzulu. Dakle, devizni teèaj kune i stopa inflacije su stabilni, a inzistiranjem banaka na valutnoj klauzuli stvara se nepovjerenje u domaæu valutu i poništavaju napori da se èvrstim kursom to povjerenje ojaèa.
b) Zakon o obveznim odnosima u èlanku 22. valutnoj klauzuli daje epitet „dobrovoljnosti“ a ne prisile u primjeni. Kako god, uvjereni smo da je i samo spominjanje ovakve moguænosti narušavanje monetarne suverenosti Hrvatske, jer je kuna zakonsko i definitivno sredstvo plaæanja i nijedna druga valuta ne smije se koristiti niti za plaæanja, a niti kao podloga za reguliranje i odreðivanje izvorne ugovorne obveze u kunama. Svako korištenje strane valute u tom kontekstu iskljuèivo je predmet špekulacije, klaðenja i nefer postupanja, ni u kojem sluèaju ne u interesu Republike Hrvatske i njenih graðana.
c) Cijene za ugovorene robe i usluge u Hrvatskoj izražene su u kunama a krediti se isplaæuju u kunama (kunski krediti). Postojanje valutne klauzule podrazumijeva da se i cijene moraju takoðer paralelno vezati za neku stranu valutu. Pošto to nije tako, jasno je da se radi o jednostranom pristupu u primjeni valutne klauzule, nepoštenom postupku i prijevari.
d) Valutna klauzula teret rizika promjene deviznog teèaja valute prebacuje na dužnika. Pošto rezidenti Republike Hrvatske svoje prihode ostvaruju gotovo iskljuèivo u domaæoj valuti, jasno je da promjena deviznog teèaja npr. švicarskog franka ili eura izravno poveæava njihove obveze bez pravog razloga. Naime, rijeè je o domaæim transakcijama u kojima nije došlo do promjene cijene niti glavnice. Zbog toga valutna klauzula ima špekulativni karakter i u krajnje nepovoljan položaj stavlja dužnika, a koristi iskljuèivo špekulantskim interesima banaka.
e) Valutnu klauzulu valja ukinuti i na kredite i na depozite. To, s druge strane, ne prijeèi banke da odobravaju i tzv. devizne kredite, koji se odobravaju i vraæaju u stranoj valuti. Takoðer je normalno da i deponenti, koji ulažu u banku strani novac u obliku gotovog ili depozitnog novca, imaju pravo isti novac podiæi u stranoj valuti, U zom sluèaju vrijedi naèelo iste valute, pa su prema tome i vjerovnik i dužnik u ravnopravnom položaju. Meðutim, treba zabraniti valutnu klauzulu u sluèaju kada klijent banke oroèava kunski depozit. U svakom drugom sluèaju nastupa valutni rizik koji mora biti ravnopravno rasporeðen.
f) Odobravanje kredita uz valutnu klauzulu stavlja dužnika u krajnje neravnopravan položaj. Naime, valutna klauzula, pošto je špekulativnog karaktera, podrazumijeva prethodno dobro poznavanje segmenta upravljanja valutnim rizikom, što za banku nije problem jer zapošljava eksperte. Meðutim, korisnici kredita u najveæoj mjeri nemaju takva znanja pa su izloženi znaèajnom riziku o kojemu prethodno nisu dovoljno informirani, što znaèi da ih se dovodi u zabludu. Takav postupak nesumnjivo prdstavlja kazneno djelo.
g) Ako je netko uzeo kredit za kupnju stana u Hrvatskoj, a banka je uvjetovala valutnu klauzulu (vezanu uz franak) rijeè je, zapravo, o dva posla. Jedan je kupoprodaja stana u kunama. Drugi je ugovor o kreditu izmeðu banke i klijenta kojemu trebaju kune da bi kupio stan. Promjena teèaja franka, odnosno kune nema nikakve veze sa cijenom njegovog stana, pa ni kad ta cijena pada, odnosno posebno u tom sluèaju. Vezivanje objekta kupnje (stana) za teèaj švicarskog franka je besmisleno u domaæim transakcijama i štetno jer otvara put špekulacijama, a banka, kao profesionalna institucija, favorizirana moguènošæu upravljanja valutnim rizikom u odnosu na klijenta.
h) Analiza bilanci banaka koje su odobravale kredite graðanima vezane za švicarski franak govori da te banke nisu kao niti u jednom sluèaju kupovale franke kako bi uravnotežile svoju valutnu poziciju, veæ su njihovi izvor sredstava za kreditiranje bili dominantno u eurima i kunama, a teèaj eura i kuna nije se mijenjao. Banke su samo iznimno kupovali franke i koristile swap operacije kao vezu eura i franka. Dakle, rijeè je o klaðenju u situaciji kada su banke znale da HNB štiti teèaj kune prema euru a ne prema drugim valutama. Dakle banke su sklapale oklade koje nisu mogle izgubiti. Takvi poslovi stvaraju nièim opravdanu i nepoštenu ekstradobit bankama.
i) Predlažemo stoga trenutaèno ukidanje valutne klauzule i njeno prevoðenje u dosadašnjim ugovorima u „indeksnu klauzulu“, koja se odnosi na kretanje indeksa maloprodajnih cijena u Republici Hrvatskoj, a što predstavlja jedinu logiènu vezu s izvornim obvezama izraženim u kunama i štiti kupovnu moæ domaæeg novca, odnosno glavnice.
j) Ukidanje valutne klauzule neæe destabilizirati banke, jer banke na razini sustava imaju uravnotežen odnos izmeðu aktive i pasive. Ukidanje valutne klauzule takoðer bi potaknulo kredite u kunama i korištenje domaæeg novca, èime se ojaèava monetarni suverenitet Republike Hrvatske.
k) Valutna klauzula u Hrvatskoj znaèajno doprinjela tzv. euroizaciji sustava, što jasno dovodi do valutno induciranog kreditnog rizika. To je situacija u kojoj, zbog slabljenja kune u odnosu na franak (a moguæe i prema euru) dužnici više nisu u stanju vraæati kredite. Dakle, valutni rizik se pretvara u kreditni rizik. Upravo to se dešava i sve æe se intenzivnije dešavati narednih mjeseci. Tako se stvara sustavni rizik, kojim ni banke više ne mogu upravljati. Rezultat je kreditni slom i neminovna devalvacija (što valjda nitko danas ne želi) i potpuni kaos.
l) Valutna klauzula dovodi u veliku opasnosti èitav sustav i sve pojedince, problem postaje nerješiv i s monetarne razine seli se na socijalnu i politièku. Ako tome dodamo da se uz valutnu klauzulu koristi i klauzula promjenjive kamatne stope, èije razloge promjena banke ne moraju nikome objašnjavati, jasno je da se radi o dijelu gospodarskog sustava u kojemu se ne poštuju tržišna naèela i jednakopravnost te ne postoji nikakva praksa zaštite korisnika financijskih usluga.
m) Valutna klauzula je prava tempirana bomba koja može uništiti svakog pojedinig dužnika, njihove obitelji, ali i èitavo gospodarstvo. Loša gospodarska situacija i negativni trendovi, kako u Hrvatskoj tako i u EU, stvaraju pretpostavke za ubrzano djelovanje deprecijacijskih/devalvacijskih pritisaka, a to æe ugroziti hrvatsko gospodarstvo, društvo i državu. Zadatak je Sabora,Vlade RH, svih nadležnih institucija i politièkih stranaka da to sprijeèe na vrijeme.
n) Prva institucija koja treba ukinuti praksu korištenja valutne klauzule je sama država. Ona mora prestati emitirati obveznice i trezorske zapise uz valutnu klauzulu, kao i uzimati bankarskih kredita uz valutnu klauzulu. Na taj naèin æe promovirati veæu upotrebu kune i ohrabriti i banke i gospodarstvo, lap i graðane, da koriste kune u svim transakcijama.
Hrvatski monetarni i bankarski sustav, zahvaljujuæi valutnoj klauzuli i masovnoj prodaji banaka, uvelike su ovisni o vanjskim èimbenicima. Ova kriza u kojoj se nalazimo neæe se moæi riješiti bez korištenja sveobuhvatnog znanja i bez velike hrabrosti da se iskoristi pozicija još uvijek (barem formalno) neovisnog monetarnog sustava i domaæe valute.