Kako je Sanader postao Machiavelli

Sanader je najprije imao ideju: završiti pregovore o punopravnom članstvu Hrvatske u EU do kraja 2007. a punopravno članstvo ostvariti do kraja 2008. S obzirom da taj cilj, tu ideju nije uspio stvariti u prvobitnom roku, u novi mandata krenuo je s idejom punopravnog članstva do kraja 2009. Naravno, zbog predsjedničkih izbora. No, sada je sasvim izvjesno da ni taj rok nije dostižan. Ideja ostaje ista, samo se rokovi prilagođuju novim inetresima: završiti pregovore do kraja 2009. računajući da će na predsjedničkim izborima birači to honorirati kandidatu HDZ-a, bez obzira tko to bude, a punopravno članstvo ostavriti 2010. a potom raspisati prijevremene parlamentarne izbore. Ideja euro-atlanskih integracija postala je Sanaderova opsesija.


Sama po sebi ta ideja ili vizija premijera nije problematična.
Kada bi u ostvarivanju te ideje bio u stanju sačuvati nacionalne interese, Sanaderu se ne bi imalo što zamjeriti.
Međutim, suočen s (neplaniranom i neočekivanom) financijskom, gospodarskom, plinsko-energetskom) krizom, Sanader je svejstan da njegovih predizbornih „3 puta 7“ (7% nezposlenosti, 7% rasta BDP-a i 7 razvojnih projekata) polako ali sigurno odlaze k vragu.
Preostala mu je jednio Europa. I NATO, dakako. Na tu kartu zaigrao je do kraja. Ona mu je postala opsesija.
Od ulaska Hrvatske u NATO i EU napravio je novu dogmu, religiju . Ocjena o stvaranju religije oko ulaska u EU vrijedi ukoliko prihvatimo tumačenje religioznosti koju je dao Gustave Le Bon : „Religioznost se ne sastoji samo u tome da se obožava neko božanstvo, već i u tome da se sve sile duha, sve pobude volje, sva žestina fanatizma stave u službu neke stvari ili nekoga bića, koje postaje ciljem i vodićem misli i djela“. („Psihologija mase“)

U ostvarivanju toga cilja, spreman ja na sve. Maknuti svakog tko mu zasmeta, pristati na sve što se od njega zatraži.
Tu njegovu opsjednost prepoznali su i u Washingtonu i u Bruxellesu.
Zbog toga i je Sabor ratificirao onaj sramotni sporazum s SAD-om o položaju vojne i civilne komponente američke vojske na teritoruju Hrvatske . Zbog toga i je naša diplomacija u UN-u najposlušnija u izvršavanju naloga američke administracije. Ponekad mi se čini da je onaj Kunta Kinte imajo više slobode od naše misije pri UN-u. Krajnje opasna pak je izjava presjednika Sabora, Luke Bebića da za donošenje odluke o pristupanju Hrvatske u NATO, u Saboru treba tek „obična većina“ što bi značilo da vladajući Ustav tumače na način da se ta odluka može donjeti sa svega 39 glasova.

I Bruxselles koristi (zlorabi) Sanaderovu opsesiju. Ne samo u predpristupnim pregovorima u kojima olako odustajemo od naših pregovaračkih stajališta, nego i u vanjskoj politici. U svakoj kriznoj situaciji, naš prvi diplomat poput papige ponavlja kako će „Hrvatska slijediti politiku EU ...“ što samo znači da Hrvatska nema svoju vanjsku politiku. A to da neke članice EU vode svoju vanjsku politiku (na primjer, Slovačka u slučaju priznavanja neovisnosti Kosova) Jandroković ili doista ne zna ili ne smije znati.

I Ljubljana je prepoznala Sanaderovu opsjednost. Pitanje spornih graničnih točaka zlorabi do krajnosti. Iako je u javnosti spor proglašen „graničnim sporom“ mislim da se iza njega kriju sljedeći slovenski interesi:
Ljubljana je uvjerena da je da je ulazak Hrvatske u EU posljednja prilika da se zauvijek preciziraju i zaokruže njihove granice; želi prisiliti Zagreb da odustane od zahtjeva za vraćanje novca štedišama Ljubljanske banke, te da dopusti ulazak slovenskih banaka u Hrvatsku; želi u EU što dulje sačuvati status države koja najbolje razumije i poznaje situaciju na Balkanu; blokadom Hrvatske i zalaganjem da se ubrza prijem Srbije u EU, Ljubljana vjeruje da može dobiti poene u Srbiji koju drži svojim najzanimljivijim tržištem; odgoda ulaska Hrvatske u EU omogućila bi i jačanje pozicije luke Koper od koje Slovenci žele napraviti glavnu jadransku luku za države članice EU, za što im, vjeruju, još treba malo vremena.

I dok je Slovenija obećavala ratifikaciju prijema Hrvatske u NATO, u Zagreb je iznenada došao Oli Rehn. I kao moguće rješenje graničnog spora ponudio diplomatsku arbitražu Roberta Badintera, Martia Ahtisaria i neke neimenovane gospođe.
Reakcija službenog Zagreba bila je „ni vrit ni mimo“. Sanader šuti a Mesić daje izjave koji vjerojatno ni on sam ne razumije. Umjesto odlučnog ponavljanja prijedloga da Hrvatska poziva Sloveniju da se granični spor iznese pred Međunarodni sud pravde u Haagu i spremnost parlamentarne deklaracije da Hrvatska unaprijed priznaje odluku suda, naš je doktor Ivo ponovno pokazao slabost koju sada Slovenci koriste tamo gdje nitko nije očekivao: prijete da će blokirati ulazak Hrvatske u NATO. Mada sumnjam da će se to usuditi učiniti, jer ovdje ih neće „uvjeravati“ Bruxeselles nego Washington, a njegove metode „uvjeravanja i dokazivanja“ nisu nimalo nježne, nama objektivno prijeti opasnost da Sanader pristane na prijedlog Rehna. On je već u fazi ideologije Machiavellia po kojoj cilj opravdava sredstva.

Važno je naglasti da su svi pravni eksperti koji su do sada javno iznosili svoj stav o tome, naglašavali da je pozicija Hrvatske pred Međunarodnim sudom daleko bolja od pozicije Slovenije i da ne smijemo pristati na ovu ponudu diplomatske arbitraže.

I na kraju, dok u Ljubljani sve odluke vezane uz Hrvatsku premijer Pahor „provlači“ kroz parlament ili barem parlamentarne odbore, u Zagrebu sve odluke donosi Sanader.
Hrvatski sabor nije do sada raspravljao ni odlučivao ni o jednom spornom pitanju vezano na spor sa Slovenijom. A istovremeno Sanader traži koncenzus. Ne s građanima nego stranačkim šefovima, daleko od očiju javnosti. Građane će trebati tek da na referendumu potvrde njegove odluke.