Tokom čitave predizborne kampanje i nakon izbora, bolje rečeno sve do jučer, Durđa Adlešič, Čehok i Friščić papagajski su ponavljali dvije rečenice. U kampanji su govorili: „Fotelje nas ne zanimaju“, a nakon izbora: „Časna riječ, o foteljama se nije razgovaralo“. U proteklih 45 dana od izbora javnosti su se obraćali s porukom: „Sve je u programima“. Nemam namjeru analizirati njihov sjajni program, pogotovo jer ga nisam vidio, ali su mi upućeni došapnuli kako je osnovni koncept – sve će se razmotriti. No, pustimo to na stranu. Prije ili kasnije javnost će vidjeti taj sporazum i program, te saznati što se u njima krije.

Dan – dva prije Božića u gradu sam susreo dopisnika jedne naše redakcije iz Slovenije.
Čovjek je izuzetno dobro informiran. Ima pregršt informacija i iz Zagreba ali i iz Ljubljane. Posebno je to bitno jer su susjedi iz dežele preuzeli predsjedanje EU. Od njega sam i saznao kako se jedan predsjednik hrvatske političke stranke požalio svom kolegi – predsjedniku sestrinske slovenske stranke da je pogriješio što nije složio predizbornu koaliciju kontra Sanadera.
Pitao me taj poznanik što će biti s ZERP-om (ili Čudnovatim kljunašem, kako ga je nazvao Sanader u Saboru prilikom donošenje odluke 2003.). Odgovorih mu: ništa, odluka Sabora ostati će formalno na snazi ali Hrvatska neće provoditi MJERE njegove primjene. Ne samo na članice EU nego i ostale zemlje jer za to nemamo ni zakonskih ni tehničkih uvjeta.

Moram priznati da sam ugodno iznenađen stanjem u našim novinama. Prvenstveno njihovim točnim informacijama. Svako jutro s nestrpljenjem očekujem nove informacije u tisku. Želim biti na vrijeme i točno informiran koji su moji politički stavovi, kako ću glasati u Saboru o pojedinim pitanjima i što mislim o aktualnim političkim događajima u Hrvatskoj. Ako ne pročitam domaći tisak ne snalazim se. Ne znam jel' sam u vlasti ili oporbi.

Povod za ovaj zapis je tekst u današnjem „Večernjem listu“
Nadnaslov: Sjeverni Irak: Napad na baze i okolna sela
Naslov: Turska napala PKK
„Turski borbeni zrakoplovi napali su jučer ujutro pozicije kurdskih pobunjenika u planinama sjevernog Iraka...“
Naravno da sam kao povod mogao uzeti i niz drugih agencijskih vijesti ali ovaj nadnaslov, naslov i prva rečenica teksta na najbolji način pokazuju ljudsko licemjerje.

Dana 3. listopada 2007. u Saboru smo raspravljali o prijedlozima HSS-a i HSLS-a o presudi Haškog suda vukovarskim zločincima i HSP-ovom prijedlogu o suspenziji Zakona o suradnji s tim sudom.
U svojoj raspravi u ime Kluba zastupnika HNS-a rekao sam i sljedeće:

Prosinac je. Mjesec koji godinu privodi kraju, ali i mjesec koji mnogi nazivaju „mjesec darivanja“. Mjesec blagdana. Ukrasni borovi već su postavljeni. Na tisuće raznobojnih lampica osvetljavaju izloge, trgove, poslovne prostore... Onaj već dosadan „jingle bells, jingle bells...“ čuje se sa svih strana. Djed Mraz ili Djed Božićnjak, kako vam draže, dočekuje vas iza svakog ugla. A mi žurimo, sve brže i brže. Ophodimo trgovine i velike trgovačke centre.

Politički analitičar Davor Gjenero u izjavi za "Index" ustvrdio je da bi optimalna koalicija nakon ovih izbora i ostvarenih rezultata bila ona HDZ- HNS- IDS.
S obzirom da gospodin Gjenero u svojoj izjavi analizira postizbornu situaciju u Hrvatskoj a prije daljnjeg čitanja ovog posta i radi lakšeg razumijevanja preporučam i moj post na istu temu.

Prateći hrvatske medije ovih dana, politički neinformiran građanin stječe dojam da se u Hrvatskoj odvija prava postizborna drama u pokušaju sastavljanja parlamentarne većine. Količina špekulacija koja se pritom pojavljuje u medijima uvelike pomaže scenaristima i dramaturzima da ovu tobožnju dramu što dulje drže u zapletu, kako bi se trenutak početka raspleta dogodio na zahtjev javnosti i građana. Možda već krajem tjedna ili kroz vikend će mediji u ime građana postaviti taj ključni zahtjev koji će glasiti: „Formirajte tu vlast konačno!“ Vjerojatni početak raspleta ima jake veze s ponavljanjem izbora koji će se održati ove nedjelje. Koje su to dileme prisutne, odnosno koja se pitanja u javnosti postavljaju?

Ljudi, kako je predivno kada možeš imati dan bez obaveza. I cijelu noć za spavanje. Skoro da sam već zaboravio kako je to. Nakon 113 dana predkampanje i kampanje ovaj utorak, 27. studenog probudio sam se nakon 10 sati spavanja i skužio da danas osim obaveze sudjelovanja u emisiji na Hrvastkom radio Čakovcu nikamo ne moram žuriti.
Nakon jutarnje kave otvorio sam svoju elektronsku poštu. Hrpa nepročitanih poruka.
Odgovaram na jednu po jednu a onda naletim na pitanje „Što čekaš, gdje je tvoj postizborni post?“ Kolega bloger upućuje mi prijekor. Dobro, dobro, idem nešto napisati.

Od početka kampanje broj e-mail poruka koje dnevno primam udeseterostručio se. Ništa neočekivano. Broj telefonskih poziva ne znam jer sam rijetko doma a moja supruga strpljiva je i obzirna osoba pa mi nerijetko prepričava sve pozive. Ali sve one koji ostave svoj broj telefona obavezno zovem.
Ono što me ipak iznenadilo je broj pisama koja mi dolaze na kućnu adresu.